Drvo je kapituliralo pred maštom
“Povijest dizajna od savijenog drva – koje je u izradi namještaja iznova otkriveno – fascinantna je priča o borbi čovjeka s prirodom, o nastojanju da se pokori nepokorivo i ukroti neukrotivo ” Ivana Ferenčak za Gloriju GLAM
Michaela Thoneta, njemačko-austrijskog umjetnika u izradi namještaja, mnogi smatraju “kamenom temeljcem” za razvoj modernog dizajna zbog njegovih pročišćenih formi, ali i inovativnosti konstrukcije. Thonet, doduše, nije prvi savinuo drvo, ali je prvi u tome primijenio industrijski proces. Isprva je savijene oblike dobivao kuhanjem tankih drvenih traka u ljepilu, koje bi se zatim stavljale u kalupe, i takav namještaj počeo izvoziti diljem svijeta. No, projekt je propao jer su se u tropskim krajevima, zbog vlage, spojevi između slojeva furnira – raspali. Zato je Thonet prešao na savijanje uz pomoć pare. Preko noći drvo bi se namakalo u vodi, a zatim postavljalo u parne komore koje bi olabavile vlakna čineći drvo privremeno fleksibilnim i podatnim za savijanje u metalnim kalupima. Kalupi bi se potom stavljali u peć gdje bi se drvo “ispeklo” u željeni oblik pri niskoj temperaturi. Ovim je postupkom nastao Br.14, komercijalno najuspješniji stolac svih vremena. Naime, samo do tridesetih godina prošlog stoljeća prodano je više od 50 milijuna primjeraka tog modela, koji se još i danas proizvodi. Čak i ako niste čuli za ime Thonet, zasigurno ste mnogo puta sjedili na tom stolcu, koji je omiljeni dio mobiljara mnogih svjetskih kavana i zbog čega ga često zovu “cafe” ili “bistro”.


Thonet je osmislio i praktičnu konstrukciju stolca tako da se može transportirati u dijelovima – što je za to vrijeme bilo revolucionarno. Pakirao se u dijelovima, a u jedan kubični metar moglo se smjestiti 36 rastavljenih komada. Ako bi se, slučajno, koji dio stolca oštetio, mogao se naručiti samo zamjenski dio. Thonetov Br. 14 prethodnik je radikalnog namještaja koji je proistekao iz Bauhausa, zbog primjene industrijske serijske proizvodnje i savijanja drva (što će se primijeniti na kromiranom čeliku), ali i onoga što će 90 godina kasnije raditi finska legenda Alvar Aalto. Svoj prvi veliki arhitektonski projekt, Sanatorij za plućne bolesnike u Paimiu, Aalto je isprva namjeravao opremiti namještajem od savijenih čeličnih cijevi kakav se radio u Bauhausu, ali se na kraju predomislio jer je shvatio da vizualna i taktilna hladnoća kroma i čelika nisu baš idealno okruženje za bolesnike. Zato je sam konstruirao stolac, danas poznat pod nazivom Paimio, koji na mjestima gdje struktura treba biti najjača ima 6 slojeva drva, na mjestima gdje je opterećenje manje pet ili četiri, dok je zavojito sjedište napravljeno od samo jednog sloja. Ti su stolci ubrzo postali vrlo popularni, pa je dizajner sa suprugom Aino osnovao tvornicu Artek, koja ih i danas proizvodi, a nakon izložbe u njujorškoj MoMA-i, njegov namještaj postaje hit u Americi. Bio je to početak fascinacije skandinavskim dizajnom i njegovim organskim formama koja je potrajala do kasnih šezdesetih.


Načinom izrade koji je osmislio Aalto mogli su se proizvoditi samo komadi koji su bočno gledano plošni. Stoga je sljedeći izazov za dizajnere bio osmisliti i trodimenzionalan oblik od savijenog drva, odnosno modelirati drvo, a ne samo savijati ga. Proizvođači aviona i brodova, koji su koristili nove vrste ljepila i hidrauličke preše, u tome su bili pioniri. Lockheed Vega, koji je oborio transkontinentalni rekord u brzini i u kojem je Amelia Earhart 1932. preletjela Atlantik, bio je prvi avion s trupom od savijenog drva u jednom komadu. Za vojnu utrku nikada se nije štedjelo novca, a vojska je upošljavala najbolje inženjere, arhitekte i dizajnere na svijetu. Među njima bili su Charles i Ray Eames, dizajnerski par upoznao se na Cranbrook Academy of Art. Svoje radove od savijene šperploče, koje je dizajnirao zajedno s finskim arhitektom Eerom Saarinenom, prvi su put pokazali 1940. na natječaju Organski dizajn u namještaju za dom i za svoja tri stolca dobili prvu nagradu. Njihov dizajn bio je revolucionaran, a usto su još predlagali gumu za tapecirung (što je upotrijebila tek Louise Campbell u 21. stoljeću) te gumene diskove, preuzete iz napredne detroitske automobilske industrije, koji amortiziraju pokrete na spojevima između sjedišta i nogu. Kako bi se naglasila revolucionarnost njihovih proizvoda, izloženi su tik do tradicionalnog, glomaznog i debelo tapeciranog stolca iznad kojeg je stajao natpis “Ovo je zvijer koja ždere malu djecu, olovke, narukvice…”. Bilo je to upozorenje da je glomazan namještaj zastario i da je vrijeme modernijim i lakšim formama. I upravo kad je došao trenutak da se ovi revolucionarni stolci proizvedu, dogodio se napad na Pearl Harbor. Saarinen se tada posvećuje arhitekturi, a Eamesovi se sele u Californiju gdje u svom domu, od dijelova bicikla i pumpe za napuhivanje guma, grade stroj za savijanje šperploče. Ubrzo nakon toga američka vojska poziva Eamesove da za njih konstruiraju longete za noge, što im daje pristup neograničenim sredstvima i vrhunskoj tehnologiji te omogućava nastavak odiseje u pokoravanju drva. Tada nastaju stolci DCM i DCW, koji su stajali tridesetak dolara i prodavali se na desetke tisuća komada godišnje. Možda najuspješniji model koji je proizašao iz Eamesovih istraživanja bio je Mrav danskog dizajnera Arnea Jacobsena. On je uspio što američki dizajnerski par nije – napraviti stolac u jednom komadu. Mrav je komercijalno još uspješniji od Eamesovih modela jer je do danas prodano na stotine tisuća ovih stolaca te još toliko kopija koje se danas “love” i uništavaju poput lažnih dizajnerskih torbica. Šezdesetih, namještaj od savijenog drva povlači se pred plastikom i tek se devedesetih ponovno za njega budi interes. Američki arhitekt Frank Gehry, najpoznatiji kao autor muzeja Guggenheim u Bilbaou, lansirao je svoj namještaj od tankih traka drva, nadahnut sanducima za voće kojima se igrao kao dijete. Gehryjevi su stolci svojevrstan nastavak na Aaltov Paimio jer su gušće pleteni na mjestima gdje je struktura najkrhkija, a novitet je potpuno odsustvo vijaka – umjesto kojih se koriste najnovija super-ljepila bazirana na vodi.


Danas je namještaj od savijenog drveta opet na vrhuncu popularnosti. Danska dizajnerica Louise Campbell konstruirala je za privatnog kolekcionara dva čudesna stolca – Honesty (Iskrenost), inspiriran ptičjim gnijezdom te Bille goes Zen, kojim je htjela postići da ljudsko tijelo izgleda “poput banane u zdjeli za voće”. Britanac Tom Raffield izrađuje svjetiljke od 80 m dugačkih traka jasena i stolce čija se silueta propinje u nevjerojatne krivulje. Raffield drvo tretira isključivo prirodnim voskom i uljima, a David Trubridge svoju seriju namještaja i svjetiljaka radi od ekološki uzgojenog bambusa. Islandska dizajnerica Gudrun Lilja Gunnlaugsdottir stolcem Rocking Beauty (Ljuljajuća ljepota) protestira protiv tvornica aluminija koje niču u njenoj zemlji. Naime, u vanjsku opnu stolca, među slojeve drva, umeće sloj aluminija i makrolona koji zajedno izgledaju poput barkoda. On podsjeća na bezobzirnost potrošačkog društva imunog na ljepotu, a nju simbolizira unutrašnjost stolca u koji je Lilja smjestila zarobljene čudesne cvjetne svjetove. A što sve mogu kipari-roboti, suvremeni CNC (Computer Numeric Control) strojevi, koji režu najtvrđe materijale na svijetu kao da su maslac, najbolje pokazuje stol Cinderella (Pepeljuga) nizozemskog dizajnera Jeroena Verhoevena iz studija Demakersvan. Ovi su nam kreativci svojim nevjerojatnim oblicima vrlo uvjerljivo dokazali da je drvo napokon kapituliralo pred silinom dizajnerske mašte.








0 Comments